MOJA BABUSNICA
Friday, 2024-03-29, 0:07 AM
Login forma
CAT
podeli
ANKETA
Rate my site
Total of answers: 5
Statistika
Pretrazi
Prijatelji
  • Create a free website
  • Online Desktop
  • Free Online Games
  • Video Tutorials
  • All HTML Tags
  • Browser Kits


  • Welcome Guest | RSS
    Stefan Nemanja - MOJA BABUSNICA- Forum
    [ Nova poruka · Clanovi · pravila na forumu · Trazi · RSS ]
    • Page 1 of 1
    • 1
    MOJA BABUSNICA- Forum » DRUSTVO I NAUKA » RELIGIJA » Stefan Nemanja
    Stefan Nemanja
    ADMINDate: Tuesday, 2011-05-03, 10:32 PM | Message # 1
    Major general
    Group: Administrators
    Poruka: 346
    Reputation: 0
    Status: Offline
    Stefan Nemanja
    Izvor: Vikipedija,

    Freska iz Bogorodičine crkve u Studenici

    Titula Veliki župan Raške Period (1166) 1168 — 1196 Prethodnik Tihomir Zavidović Naslednik Stefan Nemanjić Poreklo Dinastija Nemanjići Otac Zavida Porodica Supružnik Ana Deca Vukan Nemanjić
    Stefan Nemanjić
    Rastko Nemanjić Stefan Nemanja (ponekad Stevan, crkvenoslovenski: Стѣфань; rođen oko 1113, umro 13.02.1199.) je bio veliki župan Raške, rodonačelnik vladarske dinastije Nemanjića i tvorac moćne srpske države u srednjem veku. Smatra se jednim od najznačajnijih srpskih vladara i, zajedno sa sinom Savom, jednim od utemeljivača Srpske pravoslavne crkve, koja ga slavi kao svetog Simeona Mirotočivog. Doba njegove vladavine predstavlja prelomni period u istoriji i kulturi Srba
    Kao najmlađi sin vlastelina Zavide, zbacio je između 1166. i 1168. godine svog najstarijeg brata Tihomira i vrhovnu vlast Vizantije. Pored brata Tihomira imao je još dva brata Miroslava i Stracimira. Nakon propasti antivizantijske koalicije, u kojoj je učestvovao, 1172. godine Nemanja se predao vizantijskom caru Manojlu Komninu (1143—1180) i priznao ga za svog suverena. Posle njegove smrti 1180. godine, započeo je napade na vizantijsku teritoriju i završio širenje svoje vlasti na sve okolne srpske oblasti (Kosovo, Zeta, Travunija, Zahumlje i Neretvljanska oblast), osim Bosne. Njegova ekspanzija je okončana porazom na Moravi 1190. godine, nakon čega je Raška ponovo postala vizantijski vazal, ali je Nemanji priznat veći deo dotadašnjih osvajanja.
    Na unutrašnjem planu, okrenuo se učvršćivanju vlasti u zemlji. Sazvao je sabor protiv bogumila u Raškoj, nakon čega se, uz pomoć vojske, surovo[4] obračunao sa sledbenicima ovog učenja, koje je smatrano jeretičkim. Na međunarodnom planu je ulazio u velike saveze protiv Vizantije, šaljući svoje poslanike čak u Nirnberg na pregovore sa svetim rimskim carem Fridrihom Barbarosom (1155—1190), ali je bio i odan vazal Manojlu Komninu, šaljući mu pomoćne vojne odrede koji su učestvovali i u bici kod Miriokefalona 1176. godine.
    Njegovu vladavinu karakteriše početak podizanja monumentalnih vladarskih zadužbina, kao i pojava autentičnog srpskog stila u sakralnoj arhitekturi, poznatog kao Raški stil, za čiji početak se uzima njegovo podizanje manastira Đurđevi Stupovi. Pored njega, Nemanja je podigao i obnovio čitav niz crkava i manastira, među kojima treba istaći manastire: Studenicu (koju je podigao sebi kao mauzolej) i Hilandar, koji je obnovio iz temelja sa sinom Savom 1198. godine[5].
    Povukao se sa vlasti i zamonašio na saboru 1196. godine, a za svog naslednika je odredio srednjeg sina Stefana Prvovenčanog (veliki župan 1196—1217, kralj 1217—1228), u dogovoru sa vizantijskim carem Isakom II (1185—1195, 1203—1204), čijom ćerkom Evdokijom je Stefan bio oženjen. Preminuo je kao monah Simeon u manastiru Hilandar, a njegove mošti su 1208. godine prenete u manastir Studenicu, u kome se i danas nalaze.

    Poreklo i porodica

    Stefan Nemanja je bio četvrti i najmlađi sin srpskog vlastelina Zavide koji je bio u rodbinskim vezamaRaškom (sa Vukanovićima po muškoj liniji) i kraljevinom ZetomVojislavljevićima po ženskoj liniji). O Zavidinom životu i tim rodbinskim vezama nema mnogo pouzdanih podataka, ali se na osnovu Nemanjinog žitija može zaključiti da se on zbog sukoba sa rođacima i borbe oko vlasti u Raškoj, sklonio u kraljevinu Zetu. sa dinastijama koje su u to doba vladale (sa
    Ostale detalje Zavidinog životopisa moguće je rekonstruisati samo pomoću hipoteza. U nauci se živo raspravljalo o identitetu Zavidinog oca. Tako je Ljubomir Kovačević 1900, kao i Tibor Živković 2006, pretpostavio da je Zavidin otac bio veliki župan Vukan, dok je po Stanoju Stanojeviću (1930) to bio Vukanov sinovac, Stefan Vukan. Za češkog istoričara Jana Lesnog Zavidin otac je bio Uroš I [7].
    Osim Nemanje, Zavida je imao još dece:
    Tihomira, vladao kao veliki župan Raške (1163.-(1166) 1168), živeo (? - 1169.).
    Stracimira, vladao oblastima oko Zapadne Morave (1163-(1166) 1168, 1169-?), živeo (?-posle 25.12. 1189.)
    Miroslava, vladao Zahumljem (1163-(1166) 1168, 1169-?), živeo (?-1196. ili 1199.)
    Ćerku nepoznatog imena, udatu za nekog od Vojislavljevića, verovatno Gradihnu
    Ćerku nepoznatog imena, udatu za Kulina, bana Bosne[10]
    Bio je oženjen plemkinjom Anom (u monaštvu Anastasija), sa kojom je imao petoro dece:
    Vukana, kralja Zete (1199-1208) i velikog župana Raške (1202-1204), živeo (?- 1208.)
    Stefana, velikog župana Raške (1196-1217) i kralja Raške (1217-1228), živeo (?-1228.)
    Rastka, prvog srpskog arhiepiskopa (1219-1233), živeo (1169.-1236.)
    Jefimiju, udatu za Manojla Anđela Duku (1230-1237, umro 1241), solunskog cara
    Ćerku nepoznatog imena, udatu za Tiča, upravnika Skoplja
    Prilike u Raškoj u prvoj polovini XII veka

    Tokom osme decenije XI veka, zetski kralj Bodin (1081—1101) je zauzeo Rašku i na vlast doveo župane Marka i Vukana. U vizantijskim izvorima sa kraja XI i početka XII veka javlja se Vukan kao glavni i jedini predvodnik srpskih napada na Vizantiju, koji se iz Zvečana spušta na Kosovo i ugrožava vizantijski Lipljan. Ne zna se kada je on umro, pošto vizantijski izvori nakon tog perioda ćute o njemu, ali se smatra da se to desilo između 1112. i 1115. godine. Nakon njega se, kao raški veliki župan, javlja njegov bratanac Uroš I, koji je vodio ofanzivnu politiku prema Vizantiji. On se povezuje sa Mađarima i učestvuje u njihovom napadu na Vizantiju (1127—1129), a početkom četvrte decenije XII veka udaje svoju ćerku Jelenu za mađarskog prestolonaslednika slepog Belu II (1131—1141). Ona je imala uticaja na politiku svoga muža, ali i njenog sina i njegovog naslednika Geze II (1141—1161), a na mađarskom dvoru se u tom periodu nalazio i jedan od Uroševih sinova Beloš, koji je obavljao visoke državne poslove kao ban i palatin (upravnik dvora).
    Pre 1146. godine, najverovatnije krajem 1145. godine, Uroš I umire, a vlast preuzima njegov najstariji sin Uroš II. On se povezuje sa Mađarskom, kojom je tada vladao njegov sestrić Geza II uz pomoć svoje sestre i brata, pokušava da se oslobodi vizantijske vrhovne vlasti. Međutim, car Manojlo je 1149. godine spalio Ras, a iduće godine je na reci Tari (kod Valjeva ili u Crnoj Gori) potukao srpske snage ojačane pomoćnim mađarskim odredima. On je Uroša II primorao da ponovo prizna vizantijsku vlast, kao i posle nove neuspešne pobune 1153. godine. Uroša je 1155. godine pokušao da zbaci sa vlasti najmlađi sin Uroša I Desa, ali je ostao na vlasti odlukom Manojla Komnina.

    Mladost

    Nemanja na umetničkoj gravuri

    Nemanjin otac, Zavida je prognan iz Raške tokom građanskog rata koji je u njoj vođen oko vlasti među Vukanovićima. Nemanjino žitije navodi da je tada bio veliki metež i da su njegovom ocu braća mu zavišću oduzeli zemlju, što neki istoričari tumače da je Zavida zapravo bio veliki župan Raške, koga su srodnici zbacili sa vlasti. On se nakon toga sklonio u Dokleju/Duklju, u kojoj je rođen.
    Tokom njegovog progona iz Raške, verovatno 1113. godine u Ribnici na Morači (današnja Podgorica), mu se rodio najmlađi sin Nemanja. Kršten je u rimokatoličkoj crkvi, po latinskom obredu, koji je bio preovlađujući u tadašnjoj Zeti, da bi se po Zavidinom povratku u Rašku sa porodicom, Nemanja krstio po drugi put, u episkopalnoj crkvi svetih Petra i Pavla u Rasu (tadašnjoj prestonici Raške), po grčkom obredu.
    Navod Nemanjinog žitija o Zavidinom povratku u Rašku se ponekad prevodi da mu se otac vratio u stolno mesto, a nekad da mu se otac vratio na stolno mesto, usled čega neki autori smatraju da se Zavida vratio u Rašku kao veliki župan. Ne zna se sa sigurnošću kada se Zavida vratio u Rašku, ali je to verovatno bilo početkom treće decenije XII veka, pošto se u Nemanjinom žitiju navodi da je punoletstvo stekao u Raškoj, mada ima i drugačijih mišljenja o vremenu njegovog povratka u Rašku (druga polovina četvrte decenije, peta decenija XII veka).

    Udeoni knez (pre 1149-1168)

    Kada je odrastao, Nemanja je kao udeoni knez dobio na upravu župe Toplicu, Ibar, Rasinu i RekuToplice, Ibra, Rasine i Puste Reke odnosno oblasti oko
    Istorijski izvori ćute o Nemanji sve do sedme decenije XII veka. Tada ga je, tokom priprema za novi rat sa Mađarima 1162. godine, u svoj logor u Nišu pozvao vizantijski car Manojlo I Komnin1143-1180). Susret dvojice vladara bio je veoma srdačan, o čemu govori Nemanjina hagiografija: (
    „A kad ga ovaj ugleda, primi ga s carskom ljubavlju i poljubi ga.“ (Stefan Prvovenčani, „Žitije svetog Simeona“)

    Verovatni ostaci Rasa,Raške
    nekadašnje prestonice

    Tom prilikom Manojlo je Nemanji dodelio dvorsku titulu carskog sana i župu Dubočicu (oko današnjeg Leskovca) na upravu, čime je on postao direktni carev vazal. Manojlovi razlozi za ovo nisu poznati, ali je verovatno Nemanja izabran zato što je bio najmlađi od četiri brata, pa samim tim i sa najmanje legitimiteta da se uključi u borbu za položaj velikog župana koje su sa prekidima trajale tokom poslednjih decenija, ali i zbog toga što je vladao oblastima koje su se naslanjale na pravac Via MilitarisMoravskom dolinom, zbog čega je Nemanja bio u položaju da odseče odstupnicu Vizantincima u borbi sa Mađarima. Treba imati u vidu da su Vizantinci i Mađari tokom prve polovine XII veka vodili stalne borbe na granici Panonske nizije i Balkanskog poluostrva, u kojima su Raški veliki župani bili tradicionalni saveznik kraljevine Mađarske. Zbog toga je Manojlo uzdizanjem Nemanje, pokušao da zakomplikuje prilike u Raškoj, ali i da sticanjem Nemanjine zahvalnosti obezbedi sebi leđa. koji je išao
    Tokom pohoda protiv kraljevine Mađarske iste godine, Manojlo se konačno obračunava sa Urošem II i umesto njega za novog velikog župana postavlja Desu (1162-1163), obavezavši ga da mu vrati oblast Dendru koju mu je 1155. godine dao na upravu. Naredne godine Manojlo je u Nišu ponovo krenuo da okuplja vojsku za napad na kraljevinu Mađarsku, u kojoj su se, vezani vazalnim obavezama, morali naći i veliki župan Raške Desa i knez Nemanja. Pošto se Desa nije pojavio u Nišu sa predviđenim trupama, niti je caru vratio Dendru, a postojali su i izveštaji da pregovora sa Mađarima i Nemcima, Manojlo je Desu pozvao na odgovornost u Niš. Nakon toga je odveden u Carigrad, a za novog velikog župana je Manojlo postavio Tihomira(1163-(1166) 1168), najstarijeg Nemanjinog brata. U uspešnim pohodima vizantijske vojske protiv kraljevine Mađarske tokom 1163. i 1164. godine, zauzeti su Zemun i veći broj gradova na obali Jadranskog mora od Splita do Bara, a u njihovim redovima, na čelu svojih odreda, najverovatnije se nalazio i sam Nemanja. Novi vizantijski pohod usledio je 1166. godine, a u sastavu trupa kojima je komandovao Andronik Kontostefan bili su i odredi srpske konjice koje je poslao veliki župan Raške. Ti odredi su učestvovali u vizantijskoj pobedi kod Sirmijuma (današnje Sremska Mitrovica) koja je odlučila ishod rata iako nije došlo do teritorijalnih promena.

    Sukobi sa braćom

    Neposredno posle dobijanja Dubočice, Nemanja počinje sa gradnjom manastira svetog Nikola u Kuršumliji i manastira posvećenog Bogorodici na ušću Kosanice u Toplicu. U njegovim žitijima se gradnja ovih manastira navodi kao razlog za nezadovoljstvo njegove braće, koja su mu prebacivala da radi na svoju ruku, bez njihove dozvole ili barem dogovora sa njima. Na te primedbe Nemanja je odgovorio:
    „Braćo moja draga, kako smo jednorodni, neka ne bude na gnev ovo delo moje, koje počeh u Gospodu i dovrših ga. Ja ga svrših, pa, ako je dobro, neka je meni, a ako je zlo, neka opet bude meni.“ (Stefan Prvovenčani, „Žitije svetog Simeona“)

    Razvoj raške države (1168-1190)

    Međutim, pravi razlog nezadovoljstva Nemanjine braće je najverovatnije bila Nemanjina pretenzija da uz pomoć Vizantije i podršku crkve, dođe do titule velikog župana. On je pokušao da se, uz podršku dela plemstva, domogne titule velikog župana optužujući Tihomira da vodi vizantofilsku politiku. Na velikom skupu raške vlastele, koji je sazvan tim povodom, Nemanja je sa delom onih koji su ga podržali zarobljen i zatvoren u pećini kraj Rasa. Njegovo zarobljeništvo je trajalo relativno kratko, pošto su ga njegove pristalice ubrzo oslobodile, nakon čega je uz podršku vlastele postao veliki župan Raške i potisnuo braću, koja su pobegla u Vizantiju.
    Oko datiranja njegovog dolaska na vlast postoje neslaganja, tako da jedni smeštaju Nemanjinu pobunu na saboru u 1165. godinu, a njegovo oslobođenje i dolazak na vlast u 1166. godinu, dok drugi Nemanjinu pobunu na saboru smeštaju u 1167. godinu (posle Tihomirovog slanja odreda Vizantiji 1166. godine), a njegovo oslobođenje i dolazak na vlast u 1168. godinu. Izvesno je, da je on između 1165. i 1168. godine, kao najmlađi među braćom, zbacio najstarijeg brata Tihomira, preuzeo vlast, proglasio se velikim županom i potisnuo iz zemlje ostalu braću (Tihomira, Stacimira i Miroslava).
    Nemanjina žitija navode da se izbavio iz tamnice tako što je obećao svetom Đorđu da će podići manastir u njegovu slavu na vrhu brda koje je jedino mogao videti iz pećine, samo ako ga oslobodi iz tamnice. Svetac mu je pomogao, prema navodima hagiografija, a Nemanja mu je u znak zahvalnosti podigao manastir Đurđevi Stupovi (gradnja započeta 1171. godine).
    Njegova braća su od Manojla dobila vojnu podršku u pokušaju da povrate vlast. Nemanjina žitija navode da je protiv njega poslata velika najamnička vojska u kojoj je pored Grka, bilo Franaka i Turaka. Do bitke je došlo u jesen 1168. godine kod Pantina, nedaleko od Zvečana i u njoj su Nemanjine snage uspele da potisnu protivnika u Sitnicu, u kojoj su se mnogi podavili dok su se ostali u neredu povukli sa bojišta. U Sitnici se udavio i njegov brat Tihomir, a nakon bitke Nemanja je priznao vrhovnu vlast Vizantije, dok ga je Manojlo prihvatio kao zakonitog vladara Raške. Kasnije se Nemanja izmirio sa braćom i ostavio ih na vlasti u njihovim udeonim kneževinama.

    Veliki župan (1168-1196)

    Rat sa Vizantijom

    Vizantijski car Manojlo I Komnin

    Nemanja je 1170. godine napao, vizantijskog vazala, kneza Zete Radoslava i tom prilikom pripojio svojoj zemlji deo tadašnje Zete i Neretvljansku oblast. Već naredne godine Manojlo Komnin dolazi u sukob sa Mletačkom republikom i po njegovom naređenju biva 12.03. zaplenjena sva mletačka imovina na prostoru Vizantije. Kao odgovor na ovo, iz Venecije je pokrenuta mletačka ratna flota sa oko 120 brodova ka vizantijskim posedima. Borbi protiv Vizantije priključila se i kraljevina Ugarska, a podršku ovom savezu davalo je i Sveto rimsko carstvo, sa Fridrihom Barbarosom (1152-1190) na čelu. U ovaj savez se 1172. godine uključuje i Nemanja, koji otpočinje sa udarima ka Kotoru, ometaući istovremeno saobraćaj kroz moravsku dolinu (putni pravac Beograd-Braničevo-Niš). Međutim, iste godine umire kralj Mađarske Ištvan III (1162-1172), posle čega počinju sukobi oko vlasti u samoj Mađarskoj, iz kojih kao pobednik uz vizantijsku pomoć 1173. godine izlazi Manojlov kandidat Bela III (1173-1196). Neposredno nakon toga, mletačka vojska tokom zimovanju na ostrvu Hiosu biva desetkovana epidemijom, tako da Raška ostaje sama u borbi protiv Vizantije. Manojlo je odmah iskoristio povoljan trenutak i sam se na čelu vojske uputio u Rašku. Pred nadolazećom vizantijskom vojskom, veliki župan Raške se povukao u planine.

    Zatočeništvo u Carigradu

    Ovaj sukob se okončao Nemanjinim poklonjenjem caru Manojlu. On je jednog dana gologlav, bosonog, sa odećom iscepanom do lakata, konopcem oko vrata i mačem na rukama ušao u vizantijski logor i izašao pred cara. Stigavši do Manojla Nemanja je pred njega pao ničice pružajući mu svoj mač, da sa njim radi šta mu je volja. Vizantijski car je prihvatio njegovu poniznost, pristavši na obnovu vazalnihCarigradu, kroz koji je buntovni veliki župan Raške proveden u Manojlovoj trijumfalnoj povorci. Tokom boravka u Carigradu, veliki župan Raške je živeo u manastiru Bogorodice Evergetide (u čiju je slavu po povratku u Rašku podigao manastir Bogorodice Dobrotvorke (tzv. Studenica)). obaveza i ostavljanje Nemanje na položaju velikog župana. Završni deo ove epizode odigrao se u

    Povratak u Rašku

    Vizantijski car Manojlo Komnin je vratio Nemanju na položaj velikog župana, a njegovoj braći je potvrdio njihove udeone oblasti - Stracimiru oko Zapadne Morave i Miroslavu Zahumlje. Po povratku u Rašku, Nemanja se okrenuo učvršćivanju centralne vlasti, a Tihomirovog sina i naslednika Prvoslava je primorao da se odrekne vladarskih pretenzija u njegovu korist.
    U skladu sa svojim vazalnim obavezama, Nemanja je redovno slao pomoćne odrede u vizantijske vojne pohode. Tako su se i srpske snage našle u sastavu vizantijske vojske koju su trupe Ikonionskog sultanata do nogu potukle u bici kod Miriokefalona 17. septembra 1176. godine u klancima Male Azije. Po rečima Nikite Honijata, sam Manojlo je ovaj strahovit poraz uporedio sa katastrofom kod Mancikerta1071. godine iz
    Vizantijski car Manojlo I Komnin umire 24. septembra 1180. godine, nakon čega Vizantiju zahvataju unutrašnja previranja, u kojima se za par godina smenjuje nekoliko vladara, što dovodi do velikih promena na Balkanskom poluostrvu. Kraljevina Ugarska, Raška i banovina Bosna neposredno posle Manojlove smrti prekidaju vazalne odnose sa Vizantijom, a već 1185. godine na prostoru današnje Bugarske izbila je pobuna u kojoj je obnovljena bugarska država i stvoreno tzv. drugo bugarsko carstvo. Mnoge vazalne države u regionu, među kojima i Raška, tada se okreću od slabe Vizantije prema Papstvu.

    Osvajanje Niša, Kosova i Metohije

    Unutrašnju krizu u Vizantiji prvi je iskoristio mađarski kralj Bela III, koji je tokom 1180. i 1181. godine osvojio Dalmaciju. Nemanja mu se pridružio 1183. godine i oni su zajedno napadali na vizantijske posede u Moravskoj dolini i istočno od nje. Tokom ovog pohoda zauzeti su Beograd, Braničevo, RavnoĆuprija) i Niš, a združene snage su prodrle čak do Sredeca (današnja Sofija). Mađari su se nakon toga povukli iz borbi, dok je Nemanja nastavio ofanzivu i zauzeo oblast nišavsku do kraja, Lipljan, i Moravu (Binačka Morava), i zvano Vranje, prizrensku oblast i oba Pologa do kraja s međama svojim.

    Osvajanje Zete

    Politička karta Balkana 1184. godine

    Posle prodora na jug i istok, Nemanja je napao vizantijskog vazala, kneza Zete Mihajla III1162-1186), iz vladarske dinastije Vojislavljevića. Tok osvajanja nije poznat, ali se on već u januaru 1186. godine pominje kao vladar u Kotoru, tako da se smatra da je do tada ovladao celokupnom Zetom. (
    U tom pohodu zauzeo je gradove: Danj, Sard, Drivast, Skadar, Svač, Ulcinj, Bar, Risan, a o stradanju gradova, u kojima su vizantijske pristalice pružile otpor, u njegovim žitijima se navodi:
    „Ostale gradove poobara, i poruši, i pretvori slavu njihovu u pustoš...“ (Stefan Prvovenčani, „Žitije svetog Simeona“)
    „...gradove sazidane od njih razruši i izmeni slavu njihovu u sliku pustoši, i ime njihovo ne nazva se više tamo u oblasti toj...“ (Domentijan, „Žitije svetog Simeona“)
    Ovih borbi i razaranja je bio pošteđen samo Kotor, koji je Nemanja dodatno utvrdio i u njemu podigao svoj dvorac.

    Napadi na Dubrovnik

    Istovremeno sa Nemanjinim pohodima, njegova braća Stracimir i Miroslav su 1184. godine otpočeli sa napadima na posede Dubrovačke republike. Prvo je Stracimir sa flotom pokušao da zauzme Korčulu, ali je pretrpeo poraz u kome mu je flota spaljena, a on sam se jedva spasao. Iste godine, Miroslav je napao Dubrovnik sa 13 brodova, ali je 18. avgusta potučen nedaleko od Poljica, kod ostrvceta Koločepa. Naredne, 1185. godine, Miroslav je opseo grad sa kopna, ali se povukao nakon sedam danabombardovanja grada pomoću opsadnih sprava[6].
    Neprijateljstva između Dubrovačke republike i Raške su okončana 27. septembra 1186. godine, kada je zaključen mir između njihovih predstavnika, župana Nevdala i Družine Vidoševića (sa raške strane) i dubrovačkog kneza Krvaša i nadbiskupa Trifuna (sa dubrovačke strane). Odredbe mira davale su Dubrovčanima pravo slobodne trgovine, ispaše i iskorišćavanja šuma u Raškoj, dok je stanovnicima Raške omogućen slobodan promet u gradu.

    Pregovori sa Barbarosom i krstaški napadi na Vizantiju

    Posle sloma druge normanske ofanzive na Balkansko poluostrvo (krajem 1185), vizantijski car Isak II1185-1195, 1203-1204) je stupio u pregovore sa Belom III oko okončanja neprijateljstava. Napravljen je dogovor da se car oženi Belinom ćerkom Margaritom, a da kao miraz Vizantiji budu vraćeni gradovi i oblasti u moravskoj dolini, koji su većinom bili u Nemanjinim rukama. Ovaj događaj ostavio je Rašku bez jakog saveznika, zbog čega je Nemanja bio primoran da pronađe drugog jakog saveznika. Istovremeno je nastavio ofanzivu i širenje svojih oblasti, oslanjajući se na vizantijsku zauzetost pobunom na prostoru današnje Bugarske koju je pomagao.

    Sveti rimski car Fridrih BarbarosaIII tokom krstaškog pohoda

    Pad Jerusalima 02.10. 1187. godine, pokrenuo je III krstaški pohod na Svetu zemlju. Deo krstaša, predvođen svetim rimskim carem Fridrihom Barbarosom, planirao je da prođe kroz Nemanjine zemlje, što je veliki župan pokušao da iskoristi, uzdajući se u neprijateljstvo Fridriha i Vizantije usled sukoba na prostoru današnje Italije. Njegovi izaslanici su na Božić 1188. godine u Nirnbergu, predložili svetom rimskom caru da se sastane sa Nemanjom koji će mu omogućiti bezbedan prolazak i snabdevanje kroz Rašku.
    Do susreta dvojice vladara došlo je 27.07.1189. godine u Nišu. Nemanja je u pratnji svog brata Stracimira ponudio Fridrihu:
    20.000 vojnika spremnih na rat sa Vizantijom
    stupanje Raške u vazalne odnose sa Svetim rimskim carstvom
    zauzvrat, Nemanja je tražio da mu se priznaju sva dotadašnja i buduća osvajanja.
    Sličnu ponudu su, tom prilikom, izneli i ustanici sa prostora današnje Bugarske, nudeći 40.000 vojnika. Fridrih nije prihvatio ove ponude, tako da nije došlo do stvaranja saveza, ali je ta opcija ostala otvorena, o čemu svedoči i ugovoreno venčanje između Miroslavljevog sina Toljena i ćerke Bertolda od Andeksa, istarskog grofa i titularnog vojvode Hrvatske i Slavonije, do kojeg na kraju ipak nije došlo.
    Krstaška vojska je iz Niša nastavila niz Via Militaris ka Serdici i Hadrijanopolju, a iza nje je nastupao Nemanja sa svojim trupama nastavljajući osvajanja Vizantijskih oblasti. Stalni pljačkaški napadi na krstaše doveli su do otvorenih neprijateljstava i Fridrihove snage novembra 1189. godine, posle opsade, zauzimaju Hadrijanopolj i otpočinju sa pripremama za udar na Carigrad. Zbog toga dolazi do obnove pregovora o savezu sa Nemanjom i ustanicima sa prostora današnje Bugarske, a Fridrih pokreće i svoju flotu (na čelu sa njegovim sinom Henrikom (1191—1197)) ka Carigradu, da bi izvršio pomorsku blokadu vizantijske prestonice, koju je uz pomoć Srba i Bugara planirao da napadne. Međutim, ove akcije bivaju prekinute 14. februara 1190. godine, kada dolazi do zaključenja mirovnog ugovora po kome su krstaši prebačeni u Malu Aziju da nastave svoj pohod ka Jerusalimu.

    Stefan Nemanja, freska iz Bogorodice LjeviškeXIV veka)

    Oslobođen opasnosti od Fridrihovog napada, Isak II pokreće svoje trupe, prvo ka prostoru današnje Bugarske, a potom i ka Nemanji koji je u međuvremenu osvojio Pernik, Zemen, Velbužd, Žitomisk, StobiSkoplje. Vizantijska vojska je nadirala sa juga i Nemanja se pred njom povlačio, da bi negde na Južnoj Moravi (u jesen 1190. ili početkom 1191. godine) došlo do bitke u kojoj je Vizantija odnela odlučnu pobedu. Nemanja se nakon toga povukao, dok su Vizantinci opustošili taj deo Raške, spalivši i jedan Nemanjin dvorac, najverovatnije nedaleko od današnje Kuršumlije. Posle tih dejstava, došlo je do sklapanja mira, prema kome je: i
    Nemanja morao da vrati Pernik, Zemen, Velbužd, Žitomisk, Stobi, Skoplje, Niš, Ravno i kontrolu nad pravcem Via Militaris
    Nemanji su priznata ranija osvajanja (Kosovo sa Lipljanom, Metohija do Prizrena)
    Nemanju nasleđuje njegov srednji sin Stefan, koji dobija titulu sevastokratora i Isakovu bratanicu Jevdokiju za ženu, a ne najstariji Vukan.
    Poslednji rat, Nemanja je vodio, 1192. ili 1193. godine, protiv Mađara, koji su napali Rašku. Detalji ovog sukoba nisu poznati, ali je izvesno da su Vizantinci sa nekoliko odreda potpomogli srpsku odbranu i da se ceo sukob okončao bez nekih teritorijalnih promena, nakon pritiska koji je na kralja Mađarske Belu III izvršio papa Selestin III (1191—1198), na insistiranje Isaka II.
    Krajem Nemanjine vladavine, nastala je i najstarija, danas sačuvana, ćirilična knjiga pisana srpskom redakcijom staroslovenskog jezika, Miroslavljevo jevanđelje, pisano za njegovog starijeg brata, humskog kneza Miroslava.

     
    MOJA BABUSNICA- Forum » DRUSTVO I NAUKA » RELIGIJA » Stefan Nemanja
    • Page 1 of 1
    • 1
    Search:

    Make a free website with uCoz Copyright MyCorp © 2024