MOJA BABUSNICA
Friday, 2024-03-29, 2:23 PM
Login forma
CAT
podeli
ANKETA
Rate my site
Total of answers: 5
Statistika
Pretrazi
Prijatelji
  • Create a free website
  • Online Desktop
  • Free Online Games
  • Video Tutorials
  • All HTML Tags
  • Browser Kits


  • Welcome Guest | RSS
    Sparta i Spartanci - MOJA BABUSNICA- Forum
    [ Nova poruka · Clanovi · pravila na forumu · Trazi · RSS ]
    • Page 1 of 1
    • 1
    MOJA BABUSNICA- Forum » DRUSTVO I NAUKA » ISTORIJA » Sparta i Spartanci
    Sparta i Spartanci
    ADMINDate: Monday, 2011-05-02, 11:16 PM | Message # 1
    Major general
    Group: Administrators
    Poruka: 346
    Reputation: 0
    Status: Offline
    Sparta (lokalni naziv - Λακεδαιμων) je bila najmoćnija vojna država u Staroj Grčkoj pre uspona Atine posle Persijskog rata. U početku, Sparta i Atina su bili saveznici, ali su uskoro postali rivali. Drugi i treći sukob između ove dve države, koji su doveli do uništenja atinske države, opšte su poznati kao Peloponeski rat. Spartanski pokušaji da preuzmu ulogu Atine kao „branioci helenizma“ su propali, i doveli do prvog poraza spartanskih hoplita u bici kod Leuktre 371. p.n.e. U vreme uspona Aleksandra Makedonskog 336. p.n.e., Sparta je bila samo senka nekadašnje slave, koja je silom uključena u Ahajski savez.

    Spartanci su nastavili svoj način života i posle rimskog osvajanja Grčke. Grad je postao neka vrsta „turističke atrakcije“ za rimsku elitu koja je ovde dolazila da posmatra „neobičan“ spartanski narod. Posle poraza rimske armije u bici kod Adrijanopolja, spartanske falange su porazile vizigotske horde. Ovaj događaj smatra se poslednjim velikim delom Spartanaca.

    Državno uređenje
    Postoji malo pisanih podataka o unutrašnjem ustrojstvu i razvoju spartanske države. Ovaj nedostatak informacija Grci su obično pripisivali „stabilnosti spartanske države“, koja je nepromenjena trajala još od Likurgovih vremena. Nije bilo pisanih zakona, a i njih je, po predanju, svojim dekretom ukinuo Likurg. S druge strane, tajnovitost je uvek pratila oligarhijsku vladavinu.

    Spartanskom državom upravljala su dva nasledna kralja iz agiadske i euripontidske porodice. Kraljevi su bili jednaki po autoritetu, tako da jedan nije mogao ništa preduzeti ako bi drugi stavio veto. Ipak, agiadski kralj je, po Herodotu, uživao veće počasti zbog većeg ugleda svoje porodice.

    Smatra se da je ova dvojna kraljevina, jedinstveni fenomen u istoriji, nastala u vreme Aristodemove smrti, kada su ga nasledili njegovi sinovi blizanci. Savremeni naučnici su razvili različite teorije da bi objasnile ovo odstupanje. Neki smtaraju da je ovaj sistem stvoren da bi se sprečio apsolutizam i paralelu ovome nalaze u postojanju dva konzula u Rimu. Drugi veruju da je do doga došlo kopromisom posle borbe dve porodice ili zajednice, ili da dve kraljevske porodice predstavljaju spartanske osvajače Dorce i ahajske starosedeoce: pristalice ovog mišljenja pozivaju se na izreku koje je zabeležio Herodot: „Ja nisam Dorac, ja sam Ahajac.“

    Obaveze kraljeva su bile uglavnom religijske, sudske i vojne. Oni su bili vrhovni sveštenici države koji su prinoosili žrtve i održavali vezu s Delfskim svetilištem, koje je uvek igralo važnu ulogu u spartanskoj politici. U vreme Herodota (oko 430. P.n.e.), njihova sudska funkcija je bila ograničena sporove među naslednicima, oko usvajanja i javnih puteva. Građanske parnice sudili su efori, a krivično sudstvo je preneseno na efore i veće staraca. Moć dvojnih kraljeva se iskazivala više u vojnoj nego sudskoj oblasti.
    Aristotel opisuje kraljevinu Spartu kao „vrstu neograničene i stalne vojne vlasti“ (Pol. iii. I285a), dok je Isokrat smatra „oligarhijom kod kuće, a kraljevstvom u ratovima“ (iii. 24). Kraljevski prerogativi su, međutim, vremenom sve više ograničavani. Od perioda Persijskih ratova, kralj je oduzeto pravo da objavljuje rat, bez saglasnosti dva efora. Njega su efori zamenili i u vođenju spoljne politike. Vremenom, kraljevi su postali samo figure izuzev kao vojni zapovednici. Stvarna moć je prešla na efore i na veće staraca . Razlozi ovih promena leže delom u tome što su efore javno birali svi građani, te su oni bili demokratski element državnog uređenja bez kršenja onih oligarhijskih metoda koji su bili nužni u državnoj administraciji. Razlozi leže delom i slabljenju dvojne kraljevske moći, koja je neizbežno izazivala ljubomoru i neslaganje između dva kralja, koja je često dovodila do praktiče blokade upravljanja. Sledeći razlog leži u gubitku prestiža kraljeva, naročito tokom petog veka, kada su za kraljeve često psstavljani maloletnici a u njihovo ime su vladali regenti. Ugled kraljeva opao je i zbog toga što su, s pravom ili ne, optuživani da su primali mito od neprijatelja države.
    Vojna služba i obuka
    Poreklo moći koju je imala skupština građana – apela je praktično nepoznato zbog nedostatka istorijskih izvora. Običan Spartanac je pre svega bio ratnik, obučen da izvršava zapovesti i da podnosi teškoće, a političar je postajao samo ako bi bio izabran za efora na jednu godinu. Mogao je biti izabran za doživotnog člana saveta staraca posle 60 godina starosti, i tada bi bio oslobođen vojne službe.

    Sparta je bila, pre svega, vojnička država, a vojna obuka počinjala je praktično s rođenjem. Odmah nakon rođenja dete bi bilo odvedeno pred veće staraca, koji bi odlučili da li će biti uzgajano ili ne. Ako bi našli da je defektno ili bolesno, dete bi bacali sa stene zvane Apothetae, ili Mesto odbacivanja. Na taj način su osiguravani visoki fizički standardi u Sparti. Od najranijih dana život Spartanca je pripadao državi.

    Do sedme godine dečake su kod kuće obrazovale dadilje, vrlo cenjene u Grčkoj, koje su ih učile da pobeđuju svoje strahove i sujeverja. Njihovu obuku je potom preuzimala država kroz sistem „agoga“ koji su nadgledalo „pedonomi“, posebno izabrani službenici. Ova obuka se sastojala najvećim delom od fizičkih vežbi, kao što je ples, gimnastika i igre s loptom, dok je muzika i književnost igrala podređenu ulogu. Ova stalni naglasak na fizičke vežbe stvorio je kod Spartanaca ugled „lakonaca“ (ljudi koji malo govore), reč koja je nastala po imenu njihove domovine Lakonije. Obuka je obuhvatala i žensku decu. I jedni i drugi su vežbali goli. Žene se, međutim, nisu mogle takmičiti na igrama prema starom olimpijskim pravilima. Postojala su i takmičenja da bi se videlo ko može da izdrži najsurovije šibanje: taj ritual zvan je „dijamastigosis“.

    S navršenih 13 godina, mladići bi bili poslani van grada bez ičega, a od njih se očekivalo da prežive sopstevom snalažljivošću i veštinom. To je verovatno bio stari obred inicijacije, priprema za njihovu karijeru elitnih vojnika.
    U dvadesetoj godini, Spartanac je počinjao svoju vojnu službu i članstvo u jednom od grupa za ishranu ili klubova, koji je imao petnaest članova i od svih građana se zahtevalo da budu članovi jednog kluba gde su se delili svi obedi. Spartanac je mogao da obavlja sva svoja prava i dužnosti građanina sa trideset godina. Samo su se rođeni Spartanci smatrali građanima u punom smislu, koji su morali da obavljaju dužnosti propisane zakonom i da učestvuju i doprinose u jednom od grupa za ishranu. Oni koji su ispunjavali ove uslove smatrani su „plemićima“, građanima u pravom smislu, dok su oni koji nisu uspeli zvani routtoves (niži ljudi), i oni su imali su samo građanska a ne i vojnička prava.

    Spartancima, takođe poznatim i kao „homii“ (slični), bilo je potpuno zabranjeno da se bave trgovinom i zanatima, koji su bili u rukama „perikija“, i bilo im je zabranjeno (bar teoretski) da poseduju zlato i srebro. Spartanski novac sastojao se od gvozdenih šipki tako da je bila onemogućena svaka krađa, otežavana spoljna trgovina i obeshrabrivano bogaćenje. Bogatstvo je, bar u teoriji, dolazilo jedino iz vlasništva nad zemljom, i sastojalo se od godišnjih prihoda koje su stvarali „Heloti“, koji su obrađivali zemlju koja je dodeljivana Spartancima. Ali takav pokušaj izjednačavanja vlasništva nije uspeo: od najranijih vremena postojale su znatne razlike u bogatstvu, koje su postale još veće posle Epitadovog zakona, donešenog posle Peloponeskog rata, kojim su uklonjene zakonske zabrane primanja poklona i nasleđivanja zemlje. Heloti su nemilosrdno kontrolisani, posebno od strane tajne policije (Krypteria).

    Žene su bile slobodnije nego u drugim grčkim zajednicama i mogle su da pregovaraju s muževima da dovode ljubavnike u kuću. Prema Plutarhu, u njegovom opisu Likurgovog života, muškarci su i dozvoljavali i ohrabrivali svoje žene da rađaju decu drugih muškaraca, prema opštim moralnim načelima zajednice da je važnije obezbediti potomke za dobrobit grada, nego ljubomorno čuvati vrednosti jedne porodice. Zbog toga je Plutarh tvrdio da je pojam preljube bio nepoznat Spartancima i citirao reči jednog starog Spartanca da je lakše naći bika sa tako dugim vratom da je s vrha planine mogao da pije vodu s reke u dolini, nego naći preljubnika u Sparti.

    Od 550. godine nadalje, cilj spartanskog sveta – izdržljivost tela i duha kao i ratnička umešnost – je bio postignut. Sparta nije trpela vladavine tirana i diktatora, a njene falange su smatrane nepobedivim. „Spartanci“ su ostali sinonim za svakoga ko je nemilosrdno samodisciplinovan ili hrabar u susretu s bolom, opasnošću i nevoljama. Sparta je, međutim, bila zatvorena za uticaje drugih naroda, nije prihvatala tuđe ideje, stvorivši svoju zatvorenu oskudnu kulturu, lišenu velikih muzičkih i književnih dela

    Izvor:drugi forum

     
    MOJA BABUSNICA- Forum » DRUSTVO I NAUKA » ISTORIJA » Sparta i Spartanci
    • Page 1 of 1
    • 1
    Search:

    Make a free website with uCoz Copyright MyCorp © 2024